Neki klijenti dođu na psihoterapiju sa idejom da će ih terapeut naučiti kako da ne osećaju osećanja. To je inače i zabluda sa kojom sam se sretala od početka svoje profesionalne karijere psihologa – da psiholozi ne treba da osećaju, jer su psiholozi! Najčešće kroz komentar/pitanje: “Pa, što se ljutiš/brineš… Psiholog si, valjda ti treba da razumeš stvari!” (tj. da ne osećaš osećanja).

Zapravo je upravo suprotno od prethodno navedenog. Na psihoterapiji se ne uči kako da ne osećaš osećanja, da ih eliminišeš i na taj način olakšaš sebi život. Suština je da nam je evolucija dala lepezu osećanja sa razlogom, dakle ona imaju svoju svrhu, tako da je dobro i korisno da ih osećamo. Drugim rečima, poenta je naučiti šta ćemo sa osećanjima kada ih osetimo. Što se psihologa i psihoterapeuta tiče, više znanja o psihološkim procesima i lični rad upravo znači da su u dobrom kontaktu sa svojim osećanjima.

Višestruko je važno opismeniti se emocionalno. Na individualnom nivou je funkcionisanje lagodnije kada razumemo šta osećamo i šta dalje treba da radimo sa tim. U bliskim odnosima je takođe lakše i lepše ukoliko dobro baratamo osećanjima. Naročito je značajno za ljude koji planiraju potomstvo ili su već roditelji, jer emocionalno pismen roditelj će svom detetu preneti alate koji će mu pomoći da se snađe u situacijama kada se pojave različite emocije i neće morati da se bavi zatrpavanjem ili traganjem isključivo za prijatnim emocijama (“Samo da mi je dete uvek srećno”).

Slika: Gocomics Pinterest