Roditelji sa perfekcionističkim zahtevima prema sebi se često brinu da će napraviti nepopravljivu štetu ako propuste jedan signal, jednu situaciju kod svog deteta, ne reaguju iste sekunde na sve i dete doživi malo frustracije.
Neće svaka neusklađenost sa detetom dovesti do nepopravljive štete. Ali je važno da se zastane, vrati, ispravi propust. U eksperimentu Edvarda Tronika se vidi upravo reparacija koju nosi promena ponašanja roditelja. Kako on kaže “good” je kada smo usklađeni sa detetom, “bad” kada pogrešimo, ali ispravimo grešku, a “ugly” kada nema ispravke, odnosno tada ni dete nema šanse za reparaciju.
Ili kako je još psihoanalitičar Donald Vinikot rekao, nema roditelja koji ne pravi greške, pa s tim u vezi roditelj ne treba (i ne može) da bude savršen. Ono što je važno jeste da bude dovoljno dobar. A to znači da nekad neće uspeti da odmah zadovolji potrebu deteta, da će nešto prevideti… To ga čini nesavršenim. A dovoljno dobrim ga čini da uvidi grešku/propust i da je ispravi.
Roditelji, ne zaboravite da je frustracija (naravno, primerena uzrastu!) takođe potrebna da bi se dete pravilno razvijalo.
“Still face experiment”: