Od kad znam za sebe, mnogo puta u životu sam videla da porodica i generalno okruženje otpisuje simptome članova porodice/zajednice. Ljudi čiji se simptomi guraju pod tepih dodatno zbog toga pate i dodatno im se narušava zdravlje.
Za osobu koja eksecivno pije: Nema on problem, samo voli da popije. A onda taj što voli da popije sedne pijan u auto i ubije nekog ili mu pozli od pijenja pa završi u bolnici, pa se svi iznenade šta mu bi.
Za osobu koja ima halucinacije: Ma on je samo umoran. Kad se naspava biće bolje. A onda kada dođe do dramatičnog razvoja događaja i na primer ta osoba bude hospitalizovana, onda opet pitanje šta bi i kako je došlo do toga?
Kad je neko sklon nasilnom ponašanju, opis često bude on je emotivan. I bude “emotivan” dok ne prebije/ubije ženu, dete, komšiju. I opet pitanje šta mu bi?
I mnogo drugih sličnih primera…
Neke stvari jesu razvojna faza, reakcija na životne okolnosti, ali neke nisu. Zato je i važno da o njima porazmislite kad ih uočite, pre nego što ih otpišete.
Za sve napisano važi dodatni oprez kada su u pitanju deca! Ignorisanje/otpisivanje simptoma psihičke prirode neće rešiti problem, on neće nestati već će se pogoršati.
Imajte na umu da je otpisivanje kratkoročno lakša opcija, a dugoročno teža i može biti i opasna.