Iz mog iskustva, ljudi nekad beskonačno čekaju da se neko promeni umesto da odu iz odnosa koji im ne odgovara… da uporno insistiraju da neko uradi nešto što oni smatraju ispravnim, bez obzira na to što to ta druga osoba ne želi, a često i ne može da uradi… da udaraju glavom u zid i razbiju tu istu glavu samo da ne odustanu od nečega što može da ih košta zdravlja, nekad i života (“Uradiću to makar mi bilo poslednje”)…
Razmislite da li ima stvari na koje trošite svoje životno vreme i energiju, a mogli biste mnogo drugačije…
U nastavku nekoliko predloga za razmišljanje. Sami nastavite niz, uvek uz pitanje “Kad je dosta?”
… sa čekanjem:
…da te neko čuje u odnosu?
…da neko prestane da te psuje i vređa?
…da neko preuzme odgovornost za svoje postupke?
…da se neko promeni jer ti misliš da može drugačije?
… sa insistiranjem:
… da ti neko dâ nešto što nema?
… da po svaku cenu ostvariš nešto što možda više i ne želiš, ali da dokažeš da možeš?
… da drugi moraju da rade kako ti misliš da je najbolje za njih?
… da objasniš po svaku cenu (svoje postupke, namere…) onima koji te inače ne čuju i ne uvažavaju?
Nastavite svoj niz…
I kad zaključite šta radite u nedogled, zapitajte se kad je bilo dosta, u kom trenutku u prošlosti, a vi ste nastavili dalje i posle tog dosta?
Pomozite sebi tako što ćete pronaći tu granicu, zapamtiti gde je ona u vašem ličnom prostoru, kako biste u budućnosti znali kada je dosta, kada da prestanete i da ne iscrpljujute svoje kapacitete ponovo na iste stvari…
