Roditelj mora da bude prijateljski nastrojen prema svom detetu, ali to ne znači i ne sme da znači je roditelj drug ili drugarica sa svojom ćerkom ili sinom. Roditelj je odrasla osoba koja mora da se pobrine za sebe u smislu da ima svoje odrasle prijatelje, da ima svoj sistem podrške i da se ne oslanja na svoje dete u tom smislu jer to dovodi, između ostalih stvari, do parentifikacije deteta, to dovodi do toga da dete smatra je odgovorno za život i blagostanje svog roditelja. Pored toga što dete nije drug/arica svom roditelju, dete ne sme da bude zamena za partnera… Dete ne treba da preuzima one uloge koje prevazilaze njegove kapacitete i prirodnu ulogu koju u odnosu sa roditeljem ima – ono treba da je zaštićeno, a ne treba da bude zaštitnik. Ako pak dođe do ovakve situacije, jasno je da onda ni roditelj nije u svojoj ulozi, da ne ispunjava obaveze koje bi trebalo spram svoje pozicije, da ne preuzima odgovornost za različite stvari. Na primer, roditelj nekada treba da neke stvari ne dozvoli, da postavi jasnu i čvrstu granicu, a to ne može uraditi ako je sa detetom u odnosu drug/arica – drug/arica, već mora biti roditelj – dete.

Zaštita od strane odrasle, kompetentne osobe je neophodna detetu koje se razvija. Ta kompetentna osoba je ona kojoj će se dete obratiti kada ne može samo da se izbori sa nečim. Ako ima drugar/icu, a ne roditelja, takvu zaštitu neće dobiti. Nije fer da dete nosi i sebe sama i svog roditelja na svojim plećima, kroz odrastanje, bez ikakve pomoći.