U nekim porodicama važi pravilo da odrasli potomak uvek mora da bude tu za njih, da na svaki poziv mora sve da ostavi i da im se posveti, bilo da radi u inostranstvu, bilo da je u istoj zemlji ali sa porodicom koju je on/ona osnovao/la i sl. i da “doleti” nazad ako nekom njenom članu nešto treba. A ako to ne uradi onda je samo sebična osoba koja nije zaslužila da išta više dobije od svoje porodice!
Ljudi koji ovako opisuju svoje primarne porodice, sa viskim zahtevima za “zajedništvom” i lojalnošću, bore se sa intenzivnom krivicom svaki put kada obezbede za sebe nešto, što ne stavlja njihovu primarnu porodicu na prvo mesto, odnosno kada žive svoj život kao odrasle osobe.
Primer bi bio narušeni odnosi između roditelja koji su celog života u psihološkoj igri i menjaju uloge, čas jedan drugog spašava čas progoni i u kući je stalno drama. Deca su tokom odrastanja stalno bila deo te drame. Kada odrastu i odluče da više ne budu u ulozi u kojoj nisu nikad ni smeli biti, u ulozi mirotvorca, roditelji ih praktično anatemišu, proglase ih sebičnim, nedostojnim porodice i sl.
Dakle, porodica deklarativno insistira na bliskosti i zajedništvu kao visokim vrednostima, a zapravo nudi jedino psihološke igre koje ne predstavljaju bliskost. Nezadovoljstvo koje se javi nije vezano za odsustvo prave pomoći članu porodice koja je prirodna, već na odsustvu želje da se do kraja života učestvuje u besmislenoj drami koju niko ne rešava već je godinama ponavlja sa uvek istim ishodom. Utisak iz prakse mi je da što su viši zahtevi za lojalnošću, manje je prave bliskosti bilo u porodici.
Dobra vest je da sve može da se promeni, da svaki akter porodične drame ima šanse da živi drugačije, ali samo ako želje za promenom ima.
Slika: Pinterest