Očekivati od sebe da apsolutno uvek postavite granicu onako kako bi bilo najbolje po vas je perfekcionistički zahtev.
Dakle, ako se ne snađete u nekoj situaciji i ne postavite granicu, ne kažete šta vam smeta, šta vas je povredilo, to je u redu. Recite naknadno. Ne važi ono: “Ako sad ništa ne kažete, onda zauvek ćutite.” Taman posla da ako ste u jednoj situaciji nešto propustili da kažete, da treba da trpite nešto ceo život jer gubite pravo na granicu. To prosto nije tačno. Naknadno postavljanje granica je u redu.
Za postavljanje granica na OK način je neophodno uvažavanje sebe (i druge osobe). Neuvažavajuće je da sebi ne dozvoljavate grešku i nesnalaženje u nekoj situaciji. Tim neuvažavanjem sebe se udaljavate upravo od potrebnog OK odnosa prema sebi, koji je važan da se iskažete za neke druge stvari u budućnosti.
Jednostavno iskoristite iskustvo u kome se niste snašli da iz njega nešto naučite, da biste mogli postaviti adekvatno granicu u nekoj narednoj sličnoj/istoj situaciji.
